... država, jer Split bi bio između 100 i 700 puta gori od Zagreba


Završila je tako i ova pokora, i što smo naučili? Naučili smo, recimo, što je ironija.

Splićanima je temperatura morala pasti do skoro minus deset, da bi shvatili kako je grad u minusu, i kako valja izaći na ulice, piše Boris Dežulović u kolumni za Slobodnu Dalmaciju.

Gotovo hiljadu Splićana moralo je onda završiti polomljenih ruku i nogu u spomen-kosturnici na Firulama da bi konačno shvatili kako su na vlast doveli birtijske kabadahije s bejzbol palicama koji su im u stanju polomiti ruke i noge ako izađu na ulice. Morao se, najzad, tako zaleđeni Split ugušiti u smeću da bi građani shvatili kako ga valja očistiti.

Morao je, ukratko, pasti snijeg do koljena, morala je Splićane zamesti milenijska oluja , arktički led morao ih je okovati puna dva tjedna, da se u njima probudi mediteranski živac pobune.

Pa ipak, nije to ironija. Reći ću vam što je ironija. Jedna od glavnih priča ove hrvatske polarne veljače bila je – ako nije odveć ironično tako reći – topla ljudska priča o dvadesetogodišnjem Franji Opačku iz Benkovca, svjetskom prvaku u tradicionalnom taekwondou, koji je lutajući Hrvatskom u potrazi za bilo kakvim poslom završio kao beskućnik u Slavonskom Brodu, s minus dvadeset šest najhladnijem gradu u državi.

Kada sam neki dan zajedrio internetom tražeći više o mladom šampionu Franji Opačku, što se smrzava u Slavonskom Brodu bez ikakvog posla i toplog doma, pouzdani Google ponudio mi je i ovo: “Moj Posao: Grijanje Franjo Opačak, Slavonski Brod”.

Da, na najvećem nacionalnom internetskom birou za zapošljavanje reklamira se i neki Franjo Opačak, montažer centralnog grijanja iz Slavonskog Broda. To je, eto, ironija.

S pravom smo...

A ovo u Splitu? Nije to vidjelo ironije: najbliže joj je bilo to što su stanovnici zametenog Kerumovog rodnog sela Ogorja prtili snijeg i probijali se kroz nanose da bi osnovne životne potrepštine nabavili u – Konzumu.

Ovo u Splitu, pak, bila je – kako bi to rekla moja pokojna baba, da je doživjela - Božja kazna. Na ljeto stoga ne treba očekivati, kako to kaže urnebesno duhoviti Željko Kerum, velike vrućine, već najezdu skakavaca.

Ironiju u bijelom Splitu treba tražiti na drugom mjestu. Ironija je, naime, u tome što je Split morao zabijeliti kao Zagreb da bi dobio barem priliku da shvati kako je i on nekome metropola.

Priliku koju je, jasno, bez greške propustio.

Više od dvadeset godina, naime - otkako god je nezavisne hrvatske države - slušali smo Splićane kako psuju samodovoljni i samozadovoljni Zagreb, potpuno neosjetljiv i nezainteresiran za sve što se događa iza rampi na naplatnim kućicama u Lučkom i Ivanji Reci.

Pizdili smo kad su po Vukovaru padale granate, a Zagreb popločavao centar granitnim pločama, pizdili smo kad je ostatak države tiho propadao, sušio se i trulio, a u Zagrebu se otvarao najluksuzniji zahod ili najveći shopping centar u Euroaziji, pizdili smo kad se Slavonijom pod poplavama otvaralo Panonsko more, a Hrvatska pratila vijesti o tome kako u nekakvoj zagrebačkoj koncertnoj dvorani propušta krov, pizdili smo kad je Dalmacija gorjela u šumskim požarima, a Hrvatska bez daha pratila vijesti o tome kako se s vrućinama nose celebrityji na zagrebačkoj špici: kad god su u Zagrebu s neba pale dvije-tri crte bijelog, nacionalni je televizijski Dnevnik počinjao dramatičnim desetominutnim prilogom o prometnom kaosu u hrvatskoj metropoli. A mi smo s pravom pizdili.

I što se onda dogodilo?

U Splitu je palo par linija snijega, i cijela je Dalmacija deset dana bez daha pratila dramatične vijesti o kaosu u dalmatinskoj metropoli.

Cijela predgrađa su na minus deset bila bez struje, mjesta u Dalmatinskoj zagori zametena su u snježnim nanosima, seljacima su ugibala čitava stada i ostajali su bez ičega, bura je nosila krovove, snijeg je rušio kuće, otoci su odsječeni ledom, orkanskom burom i valovima od četiri kata, Gorska služba spašavanja iskopavala je u planinskim zaseocima žive zatrpane ljude, iza sibirske oluje ostajali su u zabačenim kućama mrtvi starci pred ugašenim pećima, a mi smo bez daha pratili kako Splićani padaju po zaleđenim trotoarima.

Imotski, Vrgorac i sela oko Vrlike vodili su borbu za goli život, odsječeni od ostatka svijeta i prekriveni s više od metra snijega, bez hrane i vode, a mi smo pratili dramatične vijesti iz Splita, u kojemu ne voze taksiji i ne radi dostava pizza.

Kad bi stoga dalmatinska metropola ponekad poslušala što kaže njena provincija, kad bi uložila mali napor i saslušao svoje vlaje i bodule, čula bi kako ta sitnež s ruba ravne ploče psuje samodovoljni i samozadovoljni Split, potpuno neosjetljiv i nezainteresiran za sve što se događa dalje od bova na Bačvicama – ne iza rampi na naplatnim kućicama u Dugopolju, nego već iza Mertojaka – čula bi kako pizde jer su na metropolu pale dvije-tri crte bijelog, a mediji na rubu suza javljaju o prometnom kaosu u Splitu.

I bilo bi mu odnekud strašno poznato to o čemu oni pričaju. Pa je sva sreća ispala da u historijskim balkanskim preslaganjima nije i Dalmacija ispala nezavisna država, jer Split bi bio između sto i sedamsto puta gori od Zagreba.

Ovako, uvijek ima netko tko mu je kriv. Pa da pizdi kad u Splitu ne radi dostava pizza i ljudi padaju po trotoarima, a Hrvatska bez daha prati vijesti o tome kako se s polarnom zimom nose celebrityji na zagrebačkoj špici.

Prokleti prepotentni, samodovoljni i samozadovoljni Zagreb.

_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.

dioklecionva palača u megalopolisu

_________________
Sve što sastaviš raspadne se prije ili poslije