Poticaji u zemlji mlijeka i meda

Usprkos orgazmičkim medijskim ovacijama i svekolikom nacionalnom ushićenju s kojim je dočekana na crvenom tepihu Arena centra, 'kraljica Hrvata' Angelina Jolie, svojim filmom 'U zemlji krvi i meda' uspjela je tek kratkotrajno privući pozornost domaće publike. Riječ je o dugometražnoj drami, solidne produkcijske razine ali premijera se nezgodno poklopila s jednim domaćim hitom.

Naime, na našim ulicama već se počeo prikazivati film grupe hrvatskih autora pod sličnim nazivom 'U zemlji mlijeka i meda'. (Istodobno je i M.Bandić vrtio neki svoj film pod nazivom 'U zemlji krvi i mesa' što je vjerojatno dodatno zbunilo publiku).

Riječ je o višednevnom filmu vrijednom nekoliko stotina milijuna kuna, što je priznat ćete, respektabilna produkcija s kojom se malo koji holywoodski hit može nositi pa makar ga nosila i moja prijateljica Angelina Jolie.
(Oprostite na ovome 'moja prijateljica' ali ovih dana je moderno reći da vam je Angie 'prijateljica' pa makar ako ste je vidjeli sa sto metara na crvenom tepihu a ja sam joj jednom davno čak rekao 'pliz, ken aj tejk a pikčr', a ona meni ljupko, 'Just one, please', dakle, do sita smo se napričali).

Spomenuta grupa domaćih autora zapravo su čelnici organizacije poznatije kao 'Hrvatska traktorska zajednica' (HTZ). Premda skraćenica neodoljivo podsjeća na Hrvatsku turističku zajednicu (HTZ) ili pak na Hrvatsku demokratsku zajednicu (HDZ), ne treba miješati te tri organizacije ali ne treba ih jako ni razlikovati. Traktorska zajednica je uzela najbolje i od HTZ-a i od HDZ-a: turistička putovanja traktorima, financirana iz državnog proračuna.

Dosad su ta putovanja bila izuzetno uspješna i redovito bi urodila s dodatnih nekoliko stotina milijuna kuna pa je navodno na jednom sastanku u HDZ-u čak i Niko Bulić sa iskrenim divljenjem primijetio da 'čak ni moj HTZ ne uspije oteti toliko novaca!'

Tako je prije desetak dana počeo novi traktorski aranžman. Ništa neuobičajeno jer u listopadu prošle godine je istekla interventna mjera bivšeg ministra turizma Petra Čobankovića od 42 lipe dodatnog poticaja po litri mlijeka.

Mljekarima (jedan od odsjeka HTZ-a) je tako ostao samo 'obični'poticaj od 50 lipa po litri mlijeka. E sad, zašto se mljekari još tada nisu pobunili vrag će ga znati, možda dva mjeseca uoči izbora nije bilo politički korektno prosvjedovati a kao što smo već rekli, ovdje je riječ o politički korektnoj organizaciji.

Kako god, prošlog tjedna su došli na tradicionalni izlet u Zagreb, pod izlikom da su francuski okupatori (Lactalis-Dukat) smanjili otkupnu cijenu mlijeka sa 2, 60 kn na 2,30 kn. Istini za volju treba reći da je 'okupator' doista najavio smanjenje cijene i to također u njemu zgodno političko vrijeme. Dukat je sporazum mljekara i mljekarni o otkupnoj cijeni mlijeka razvrgnuo u prosincu, u maglovito vrijeme između noći i dana kada jedna Vlada još nije otišla a druga još nije došla. Prema tom sporazumu cijena otkupa bila je paritet tromjesečnom prosjeku cijene mlijeka u EU a ta je cijena počela rasti a na taj rast lijepo se nakalemio i rast tečaja eura pa je 'okupator', kojega su u stopu spremni pratiti i 'domaći izdajnici' (Vindija i drugi), razdoblje bezvlašća elegantno iskoristio da zaustavi drastičan pad profita.

E ali, traktoristima s ne da zajebavati s okupatorom koji je do zuba naoružan zalihama mlijeka koje ionako ne može prodati, pa ga malo zaboli za seljačke zahtjeve. Tako su traktori parkirani pred mljekarama a megafoni upereni prema ministarstvu koje je dosad tradicionalno imalo sluha i socijalne osjetljivosti na račun nas ostalih.

Ovaj put taj račun bi trebao iznositi najmanje još 270 milijuna kuna da se vrati Čobankovićev dodatni poticaj od 42 lipe. Niti tih novaca ima, niti EU tolerira bilo kakve potpore po litri mlijeka. Pri tome ne zaboravite, (jer o tome se kroz megafon ne govori ) da im je i dalje garantirano onih 50 lipa koji je država ispregovarala u prijelaznom razdoblju ulaska u Uniju. Što nas ionako već stoji oko 320 milijuna kuna godišnje. Plus još dodatnih 20-90 lipa po litri koje daje sama mljekara ovisno o proizvođaču tj. isporučenoj količini. (Veći dobivaju više)

To bi ukupnu cijenu litre otkupljenog mlijeka diglo na cca četiri kune. Litra mlijeka u dućanu je oko pet kuna. Otkupna cijena mlijeka u Belgiji je 2,25 kuna.
Ali kako danas čitam, uz otkupnu cijenu mlijeka od 2,70 kn, plus 50 državnih lipa, plus još 42 državne lipe, zahtjevi su prošireni i na to da se PDV na repromaterijal smanji na 8,5 posto (otkud im baš taj postotak, sam dragi Bog zna), fiksiranje cijene plavog dizela, oslobađanje od carine na uvoz stočne hrane, sjemena i svega ostaloga, uplašio sam se da je i kakav trkaći auto na popisu zahtjeva, pa 'zahtjev' dalje više nisam čitao.

Ali avaj, u ministarstvu sjedi neki 'Crveni Kmer' (tako su ga interno već nazvali) koji je malo nagluh na viku iz megafona ali izgleda da zna čitati, računati i gledati.

Pa tako čovjek-ministar-kmer-Jakovina vidi jednog 'farmera' iz Našica koji mu na pregovore dolazi u Mercedesu ML. Što je logično, jer put traktorom od Našica do Zagreba traje jedno 16 sati a naš farmer nema toliko vremena pa se u njegova dva John Deera do prosvjednog punkta u Zagrebu kotrljaju njegova dva radnika. Nakon neuspješnih pregovora s Crvenim Kmerom farmer se u Mercedesu vozi do prosvjednog punkta kod Dukata, slika se ispred svojih traktora i daje potresnu izjavu o 'izdaji nacionalnih interesa' i 'pitanju opstanka hrvatskog sela i seljaka'. Potom ponovo uskače u ML i odlazi na misu za subvencije u zagrebačku katedralu.

Otkuda našem sirotom farmeru farma od sto krava , Mercedes ML i dva John Deera?
Mi mu kupili.

Po grlu stoke farma košta 50 000 kuna. Od toga je od nas (države) dobio 25 000 kuna bespovratnih sredstava, drugu polovicu kreditom HBOR-a. Za farmu od 100 krava naša 'donacija' je dakle iznosila 2,5 milijuna kuna.

John Deer?
Stoji oko 100 000 eura, država poklanja 40 000 eura. U slučaju megafondžije iz Našica, puta dva = 80 000 eura.

Ukupno smo u proteklih nekoliko godina kroz tzv. kapitalne potpore našim seljacima za 230 farmi spržili oko 500 milijuna kuna bespovratnih sredstava.

A otkud Mecedes ML?
Pa recimo, neki od lidera ovih prosvjeda, proteklih su godina dobili direktne potpore u iznosima od dva do dvanaest (12) milijuna kuna. To je ono, što se kaže , keš, na račun pa u padže. Od toga nešto, jelte ostane i za Mercedes, tako da se može brzo reagirati i stići na vrijeme u Zagreb na prosvjed. Po još koji milijunčić.…

Neki od vrlo glasnih megafona koji se ovih dana pojavljuju na malim ekranima uopće nisu registrirani kao nositelji obiteljskog gospodarstva. Jer imaju, recimo, braniteljske mirovine pa im čak i šuplji hrvatski sustav priječi da dobivaju još i državne subvencije. Ali eh, hvala bogu čovjek je sretno oženjen pa je supruga na sebe preuzela taj teret…

Sustav je osmislio već spomenuti ministar turizma koji se u međuvremenu i sam lijepo razvio. Ugledna iločka obitelj na početku ovog političko-poduzetničkog putovanja imala je oko 3 hektara zemlje, danas 75. (Uglavnom vinogradi) Poticaj po hektaru je 2050 kn, dakle povrh sve njihove zarade od vina i grožđa, ovu vrijednu obitelj doniramo sa još 150 tisuća kuna.

Vi ste primjerice učitelj u školi, radnik u Končaru, inženjer na gradilištu, činovnik u banci. Za svoj rad godišnje ste plaćeni od 60 000 kn (učitelj) do 100 000 kn. (inženjer).

Pustimo sad lidere ovih prosvjeda, mnogi od onih koji su na traktorskim barikadama također naporno rade poput vas, ustaju se rano, muzu krave, čiste štale, obrađuju zemlju i imaju žuljevite ruke. Poput vas i oni stenju pod kreditima (onih 50 posto za farmu, traktor i kombajn, Mercedes je u kešu).
I njima je kamata skočila i njima je život sve skuplji. Ali i oni prodaju svoj rad i naplaćuju svoje mlijeko. Samo što nekakvom čudnom društvenom raspodjelom vi od svoje plaće njihov rad još ekstra nagrađujete sa 200 ili 300 tisuća kuna godišnje. ( Za farmu od 50 krava i desetak hektara zemlje, izravna novčana subvencija je oko 270 tisuća kuna)

Dakle, ako imate nevjerojatnu sreću pa vam i supružnik radi, vas oboje teško da možete dosegnuti iznos godišnjeg poticaja nekog prosječnog stočara. I kao što vidimo, opet nije dobro i opet nije dosta, opet su traktori na ulicama. Jer su svi ti farmeri s barikada zavedeni onim bespovratnim Čobijevim (našim) milijunima, navrat- nanos krenuli u investicije, farme, traktore i kombajne, krave, koze i ovce i pokoji Mercedes ML. Jer im nitko nije rekao da za farmu od 50 krava nije dovoljno imati pet ili deset nego 25 hektara zemlje kako bi mogli zaokružiti proces proizvodnje hrana-krava-mlijeko. Jer im nitko nije rekao da onaj John Deer dnevno košta sto eura, radio-ne radio. A da bi se isplatio, mora raditi ne 30 nego 300 dana u godini. (Što vjerujte mi, naš bivši ministar dobro zna, pa ga zato i nećete vidjeti na traktoru ali će stvar malo potkurivati sa nadležnog saborskog odbora).

Jer im nitko nije rekao da se biznis ne može raditi na fantazmagoričnim projekcijama kako će država davati i dodavati uvijek kada u knjigovodstvu poskupi ulaz a pojeftini izlaz. Jer im nitko nije rekao da se nijedan biznis ne može zasnivati na traktorskim turnejama i megafonima.
Jer im nitko nije rekao da ima i boljeg poljoprivrednog biznisa ali uz nešto više truda, znanja, brige i rizika…

Eto recimo spomenuti primjer uspješnog vinogradara ili čak medara. Nikad medare niste vidjeli s megafonom, nit su svoje pčele pustili na Zagreb. Jer Europska unija potrebe za medom namiruje sa svega 52 posto vlastite proizvodnje. Sve ostalo uvozi. Pa i iz Hrvatske. Po dobroj cijeni i za naše medare dobroj zaradi. Pa ljudi nastoje uhvatiti vlak, šire biznis, košnice i livade. A u Zagrebu baš ne cvate cvijeće. Lani su iz proračuna dobili tek devet milijuna.
Što je manje od iznosa koji je proteklih godina pokupio samo jedan od ovih traktorista.

Ali sad i njemu i svima ostalima netko mora reći pa makar i ne pitali.
Dosta je.

Jer ne može se vječno jednima sve više oduzimati a drugima sve više davati. Jer tim putem uskoro će se svima morati davati a neće biti nikoga kome će se moći uzeti.

Ali slutim, u svemu tome najgora će biti pitanja po povratku kući. Kad se po prvi put traktorska vojska iz Zagreba vrati poražena. Pa se u lokalnoj birtiji gazda nagne preko šanka i jednog od njih diskretno priupita. 'Jeste dobili novce?'

'Nismo', tiho i skrušeno će reći.
'A jeste srušili onog Crvenog Kmera?'
' Nismo', još tiše će reći.
'Pa jeste makar vidjeli Angelinu Jolie?'
'Nismo'.
'Pa pobogu, gdje ste vi bili?'
'Na misi u katedrali...'

(preneseno sa: http://bigblog.tportal.hr/spranja?BlogCalendarDate=22.2.2012)

_________________

Devils Marble EVO, Nautilus Oddy klon, Hercules...
ipv Mini, Kaya lite v2+ klon

Učinkovitost poticaja u poljoprivredi

Glavna preokupacija hrvatskog seljaka u zadnje vrijeme je traženje odgovora na pitanja: Kad će ti poticaji? Koliki će biti u odnosu na prošlu godinu? Koji su uvjeti za dobivanje poticaja? Kako popuniti kompliciranu dokumentaciju za poticaje?

Što ne valja u toj slici? Zaista je zabrinjavajuće da seljaci u Hrvatskoj danas više vremena provode po agencijama, ministarstvima i forumima tražeći upute kako doći do proračunskog novca, te blokirajući prometnice na naznake da će isti biti smanjen, umjesto da razmišljaju kako da isti zarade prodajom vlastitog proizvoda i vrijeme utroše na traženje odgovora na pitanja: Što se isplati proizvoditi? Što ljudi traže? Što uvozimo, a može se jeftinije proizvesti kod nas?

Ako je naša hrana toliko bolja, kvalitetnija i zdravija od uvozne kako sami tvrde, zašto su onda našim proizvođačima uopće potrebne tako sveobuhvatne subvencije i zaštite proizvodnje? Temeljna pretpostavka subvencija jest da one pozitivno utječu na razvoj tehnologije, prinose, snižavaju ulazne troškove, te u konačnici pojeftinjuju proizvode za građanstvo i industriju. Pretpostavka carinske politike je zaštita domaće proizvodnje tako što se dodatnim nametom strani proizvodi poskupljuju. No i uz vrlo visoku zaštitu proizvodnje, te činjenicu da je hrvatska poljoprivreda od 1998. do danas iz proračuna financirana sa preko 37 milijardi kuna, nema ni traga od obećanog tehnološkog skoka, rasta prinosa i jeftinije hrane. Državne potpore poljoprivredi i ribarstvu 1998. godine iznosile su 643 milijuna kuna, a do 2011. narasle su na 4,12 milijardi kuna. Udio poljoprivrednih subvencija u ukupnim državnim potporama porastao je sa 27% u 2006. na 46% u 2011. Od 2005. cijene poljoprivrednih proizvoda porasle su u EU 14,6%, a u Hrvatskoj 14,5%. 1998. godine prosječni prinosi pšenice bili su 4,2 tone po hektaru, a 2011. 5,2 tone, a prinosi kukuruza u istom periodu porasli su sa 5,2 t/ha na 5,7 t/ha u 2011. Mađarska je primjerice prinos kukuruza prošle godine imala 8,7, Bugarska 3,5, Francuska 8,5, a Italija 8,9 tona kukuruza po hektaru.

2002. godine donesen je novi Zakon o potpori u poljoprivredi, ribarstvu i šumarstvu, koji je nastojao ujednačiti visine poticaja po zasijanoj površini, dodatno proširio obuhvate i kategorije za koje će se plaćati poticaji, te uveo modele potpore dohotku, kapitalnim ulaganjima i ruralnog razvoja uz već postojeće poticaje proizvodnje. Model potpore dohotku već je iduće godine koristilo 1.945 osoba, te je za njega izdvojeno 13,93 milijuna kuna, što je predstavljalo 0,65% sredstava za potporu poljoprivredi. Najveći dio sredstava, 95% isplaćeno je kao subvencije poljoprivredne proizvodnje.

Sve izraženije navedeno lobiranje radi dobivanja državnog novca u svijetu, a posebno Hrvatskoj, nije nepoznanica, no u svakom slučaju gubljenje vremena na pisanje dokumentacije kako bi se zadovoljili komplicirani birokratski uvjeti za ograničena proračunska sredstva potpuno je kontraproduktivno i štetno na više načina. Kao prvo, država mora potrošiti resurse kako bi ubrala poreze od građana, zatim mora utrošiti resurse na raspisivanje natječaja za ta sredstva. Zatim počinje lobiranje za ograničena proračunska sredstva u kojem prijavljeni proučavaju pravila i popunjavaju dokumentaciju, te na kraju nekolicina odabranih prima zatraženi novac. U cijeloj igri profitiraju samo oni s najboljim političkim vezama, ili nekim čudom oni koji su zadovoljili propisana pravila, a svi ostali završavaju igru na lošijoj poziciji od početne. Poreznim obveznicima u konačnici je ostalo manje novca za trošenje prema svojim željama, a potencijalni rentijeri potrošili su dragocjeno vrijeme pišući dokumentaciju umjesto da su svoj trud uložili u proizvodnju i zadovoljenje potreba tržišta. Tako je prošle godine svaki stanovnik Hrvatske subvencionirao poljoprivredu sa više od 900 kuna, bez da je pritom na obiteljski stol stavio barem jednu ribu, kruh, jabuku ili komad mesa. Kada takvo trošenje resursa na lobiranje i rentijerstvo proizvođačima postane prioritet nad stvarnim produktivnim radom kako bi se zadovoljili kupci, kvaliteta i ponuda padaju, cijena raste, a proizvodnja i tržište u konačnici propadaju.

Često se spominje potreba reforme poljoprivrede koja bi za cilj trebala imati okrupnjavanje poljoprivrednih površina, no usporedba Hrvatske i Mađarske pokazuje kako su mađarska gospodarstva u prosjeku manja od hrvatskih, no mađarski seljaci u prosjeku imaju znatno veće prinose od hrvatskih, tako da problem možda leži negdje drugdje. Uspoređujuću podatke o veličini gospodarstava, možemo primjetiti kako su hrvatske farme većinom vrlo male. Gospodarstva s manje od 2 hektara čine 53% ukupnog broja, 21% gospodarstva posjeduje 5 do 30 hektara, a tek 0,36% farmi veće je od 100 hektara. Udio malih farmi u EU dosta je sličan hrvatskom prosjeku. Mala gospodarstva u EU čine 49%, no farme veće od 100 hektara čine 2,71% ukupnog broja. Takvu statistiku Europske Unije u velikoj mjeri kreira Rumunjska, koja zbog velikog broja malih poljoprivrednih gospodarstava čini 32% ukupnog broja farmi u Uniji. Od 6 milijuna gospodarstava EU površine manje od 2 hektara, pola se nalazi u Rumunjskoj. Njemci primjerice imaju samo 5% gospodarstava površine manje od 2 hektara, no 50% gospodarstava je površine 5 do 30 hektara. Mađarima s druge strane, gotovo 79% gospodarstava ima površinu manju od 2 hektara, samo 9% pripada kategoriji 5 do 30 hektara, a 1,3% gospodarstava ima površinu preko 100 hektara.

Hrvatska neprestano bilježi viškove u proizvodnji pšenice, koji svake godine rezultiraju dramatičnim pregovorima o cijeni otkupa, prijetnjama i blokadama, no hrvatski poljoprivrednici i dalje uporno siju pšenicu koje imamo viška i slabo se prodaje, iako iz vlastite poljoprivredne proizvodnje Hrvatska ima samo osam poljoprivrednih proizvoda dovoljnih za svoje potrebe. Od ukupne zasijane poljoprivredne površine 64,6% zasijano je žitaricama, a razlog tome vjerojatno leži u zaštitnoj cijeni pojedinih kultura koje je država označila kao strateške, te poticajima po zasijanom hektaru umjesto po prinosu. Drugi razlog zašto baš pšenica? Prema Agroklubu, godišnje je za uzgoj pšenice po hektaru potrebno 16 sati rada, a poticaji od 2.055 kuna po hektaru pokrivaju troškove nabave mineralnih gnojiva za gnojidbu i prihranu. No usprkos tome, Hrvatska je u začelju po potrošnji mineralnih gnojiva, čija cijena se od 2005. do 2011. gotovo udvostručila, a to bi također mogao biti jedan od bitnijih razloga slabijih prinosa. Prema podatcima Državnog zavoda za statistiku 2007. poljoprivrednici su potrošili 413.900 tona mineralnih gnojiva, a ta količina do 2011. pala je na 278.870 tona. Usporedba cijena mineralnih gnojiva i visine poreza na dodanu vrijednost u susjednim zemljama hrvatskim seljacima ne idu na ruku. Tako cijena Petrokemija KAN gnojiva u Hrvatskoj košta 2.319 kn + PDV, tj. 2.900 kuna po toni, a u Sloveniji koja ima stopu PDV-a u poljoprivredi 8,5% isto gnojivo košta 360 eura, tj. oko 2.500 kuna po toni. Za UREA-u hrvatski poljoprivrednik mora izdvojiti 4.415 kuna po toni, dok je cijena istog proizvoda u Sloveniji 3.650 kuna po toni.

Prosječni prinosi pšenice po hektaru u Hrvatskoj iznose 5,2 tone, a prosječna prošlogodišnja otkupna cijena iznosila je 1,35 kuna za kilogram, što daje prihod od 7.020 kuna po hektaru. Kada tome pridodamo poticaje za sjetvu, prihod po hektaru pšenice iznosi prosječno 9.075 kuna za 16 do 20 sati rada. Čak i da su direktni troškovi u visini od 50% spomenutih prihoda, to je satnica od 230 do 280 kuna. Usporedbe radi, satnica radnika na minimalcu iznosi oko 15 kuna. Rashodi su individualni i ovise o vrsti sjemena, cijeni goriva, te gnojidbi i prihrani, no sudeći po podatcima o potrošnji mineralnih gnojiva, sve manje poljoprivrednika se odlučuje na neizvjesnu zaradu od prinosa i cijene žitarica. Umjesto toga sve češće odlučuju sjetvene poticaje umjesto na gnojidbu trošiti nenamjenski, a prinos kakav bude. Prošlogodišnji izvještaj inspektora Ministarstva financija ukazuje kako svaki šesti poljoprivrednik sredstva troši nenamjenski ili lažno prikazuje stanje kako bi dobio veći iznos potpora. Unatoč malim gospodarstvima, velik broj poljoprivrednika visoko je zadužen jer poticaje ulaže u kupovinu skupe i nepotrebne mehanizacije koja da bi bila isplativa mora biti u pogonu barem 10 puta više vremena nego što se koristi.

Dok našu poljoprivredu i proračun iz godine u godinu sve više uništavaju rastući poticaji koji pogrešno navode seljake što kupiti i u kojoj količini napraviti ili uzgojiti, auzor i financijska sredstva za nove subvencije tražimo u Europskoj Uniji koja je samo 2010. godine na potpore poljoprivredi potrošila 57 milijardi eura poreznog novca, Novi Zeland krenuo je potpuno drugačijim smjerom tako što je počeo smanjivati i ukidati subvencije poljoprivredi.

Ulazak Britanije u EU za Novi Zeland značio je veliku promjenu u trgovinskim odnosima zemalja Commonwealth-a, a rastuće cijene nafte u svijetu povećale su problem. Zbog svega toga, Vlada Novog Zelanda odlučila je subvencionirati poljoprivredu nadajući se boljim prinosima i većem izvozu. Nudili su kompletan paket od 30-ak mjera koji jedan poljoprivrednik može poželjeti: subvencije za gnojiva, izvozne poticaje, porezne olakšice za veće količine stoke, kredite s nižim kamatnim stopama, potpore u slučaju elementarnih nepogoda, novčane dodatke za istrebljenje korova, besplatne poljoprivredne edukacije. Lista farmera koji su zahtjevali subvencije postajala je sve veća, a proračun sve opterećeniji. U periodu najvećih izdvajanja za poticaje oko 33% vrijednosti proizvedenog proizvoda činila je subvencija. Hrvatski udio subvencija u ukupnoj cijeni danas je oko 30%.

Zanimljivo, ali sami poljoprivrednici shvatili su apsurdnost situacije, te su od vlasti tražili promjene u načinu funkcioniranja subvencija. 1982. godine najveća udruga poljoprivrednika poslala je dopis Vladi Novog Zelanda u kojem objašnjavaju kako je kontrola inflacije i državne potrošnje veći prioritet od subvencija poljoprivredi koje bi se poljoprivrednike trebale spasiti od inflacije. Naveli su kako je jedan od razloga deficita rastući udio subvencija u državnoj potrošnji. Iako je tadašnji premijer Rob Muldoon odbio preporuke, ekonomisti su počeli sve više proučavati utjecaje državnih intervencija na tržište. 1984. na izborima pobjeđuje Laburistička stranka koja počinje sa deregulacijom tržišta smanjujući subvencije i carine, unatoč protestima i upozorenjima kako će više od 10% poljoprivrede propasti. Period tranzicije trajao je 6 godina, prilikom kojih je propalo 1% gospodarstava. Poljoprivrednicima zaduženima početkom reforme, reprogramirani su postojeći krediti, pošto su bili na udaru zbog ukidanja povoljnijih kredita i povećanja kamata. Industrija vezana uz preradu hrane također je bila na udaru, a oni koji su i uz reprogramiranje propali, smatrani su kao neučinkoviti čak i prije reforme.

Ukidanje subvencija poljoprivredi natjeralo je poljoprivrednike i prateću industriju da budu učinkovitiji, samostalniji, diverzificiraju i prate kretanja tržišta, a proračunski novac iz spašavanja poljoprivrede djelomično se transferiralo u istraživanje novih i efikasnijih poljoprivrednih metoda. Produktivnost uz subvencije povećavala se 1% godišnje, a nakon subvencija 5,9% godišnje. 1985. godine poticaji novozelandskoj poljoprivredi iznosili su preko milijardu dolara, a proizvodnja je iznosila 4,5 milijardi. Već 1990. godine poticaji su smanjeni na 200 milijuna dolara, no proizvodnja je porasla na više od 6 milijardi. Danas na Novom Zelandu rijetko koji poljoprivrednik želi povratak u vrijeme subvencionirane poljoprivrede, a potpore smatraju socijalnom pomoći i životom na tuđi račun. Umjesto da prepuste državi biranje pobjednika i gubitnika subvencionirajući određene kulture i pojedince, stvar su uzeli u svoje ruke. Novi Zeland sada izvozi gotovo 90% svojih poljoprivrednih proizvoda, a stanovnici jedu pretežno domaće proizvedenu hranu. Udio subvencija u cijeni proizvoda spustio se sa 30% na samo 2%, no ta 2% predstavljaju uglavnom istraživanja u svrhu poboljšanja poljoprivrednih tehnika. Prinos žitarica veći je od obilno subvencionirane konkurencije iz SAD-a i EU. Tako prosječan prinos žitarica po hektaru u posljednjih 10 godina na Novom Zelandu iznosi 7 tona, u EU je 5 tona, a u SAD-u 6,2 tone. Njihov posao pretvorio se u vješto i uspješno poduzetništvo, proizvodi su postali iznimno kvalitetni, cijenjeni, vrlo konkurentni i priznati u svijetu, a poljoprivrednici su ponosni na isključivo vlastite uspjehe u svijetu u kojem njihovi kolege iz drugih zemalja opstaju zahvaljujući pomoći države.

Novi Zeland ukidanjem subvencija postigao je upravo ono što mi želimo postići sve većim subvencijama: konkurentnu poljoprivredu, rast proizvodnje, izvoz, manji deficit, te konzumiranje pretežno domaće hrane.

_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.

_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.