U Splitu jača pokret radnika upropaštenih poduzeća. Parola kaže – tvornice radnicima. Zahtjev je to radnika Brodosplita, Adriachema, Dalmacijavina, Jadrankamena, Uzora... Lijepo zvuči, ali kako to napraviti i, što je najgore, kako riješiti dugove?

Napomenimo da i član našega stručnog tima Guste Santini ponavlja da su stečaji s likvidacijom najgore što se može dogoditi. Ako je tvrtka došla do zida, radnicima, smatra, treba dopustiti da se bore za opstanak proizvodnje.

To je upravo ono što žele radnici spomenutih tvrtki – opstanak proizvodnje.

O tome kako to zamišljaju, razgovarali smo s Tonćijem Drpićem (Jadrankamen), Ljiljanom Sućur (Uzor) i Lukom Bucatom (Dalmacijavino).

Ako može Microsoft...

Radnici Dalmacijavina traže model ESOP (Employee Stock Ownership Plan). Po jednu od nekoliko varijanti ESOP-a imaju Microsoft, Hewlett-Packard, Procter&Gamble, Motorola, Merrill Lynch, ali i hrvatski Kraš te AD Plastik. Bucat nam kaže da imaju jednog vjerovnika – državu, kojoj duguju milijardu kuna, koje država ne može naplatiti ni rasprodajom brojnih nekretnina u vlasništvu tvrtke.

Godinama se obrazuju i mole Vladu da to prihvati, kako bi u dvije do tri godine vratili vrijednost tvrtki, a ovih su dana u prostorima Dalmacijavina kod trajektne luke u Splitu održali umjetničku izložbu te sudjelovali na tribini koju su organizirali radnici posrnulih splitskih tvornica. Tema: kako sačuvati proizvodnju koju proždire postojeći sustav?

"Radi se o organiziranom radničkom dioničarstvu, ne socijalističkom samoupravljanju. Imali bismo tvrtku Dalmacijavino ESOP koja bi kupila matični d.d., a radnici bi postali vlasnici tvrtke i bili bolji vlasnici od države, objavljivali natječaje za direktore i slično. Radnicima bi na taj način pripalo 25 posto plus jedna dionica, tzv. kontrolni paket. Kad bi netko od radnika išao u mirovinu, bio bi obeštećen za svoj dio dionica, ovisno o trenutnoj cijeni, tako da bi drugi zaposleni mogli uzimati iz dionice iz ESOP-a. Država bi zadržala 54 posto, a mogla bi i prodati svoj dio na burzi kad skoči cijena. Zajedno bismo izabrali nadzorni odbor, riješili dugove i višak ljudi", ukratko predočava Bucat.

Pričajmo o viškovima – od 20 članova Vlade, treba nam šest

Višaka ima, nastavlja, pogotovo na ovaj obim proizvodnje, ali nema teorije da se radi o brojkama koje navodi prvi potpredsjednik Vlade Radimir Čačić.

"I ja mogu reći da je njih previše u Vladi. Koliko ih je? Dvadeset. Ja kažem da ih treba šest. Netko mora održavati vinograde u Drnišu, na Hvaru, netko treba proizvoditi i kvasinu, i vino, i žestoka pića, i sokove, netko mora voditi knjigovodstvo i financijsku službu. Jedino ako administraciju nakon 8 sati rada pošaljemo da šprica i bere grožđe, onda će nam trebati 78 ljudi, kao što on kaže, ili da prestanemo proizvoditi", dodaje.

Je li Berkowitz preči od radnika?

Što se tiče dugova, Bucat ističe da je država privatnom investitoru planirala oprostiti ogroman dio. Da je Amerikanac Salamon Berkowitz donio jamstva koja je Vlada Jadranke Kosor tražila, to bi se i dogodilo.

Dobar dio duga, nagomilavanog 10 godina, otpada na kamate, a opstali su, smatra, samo zbog nekretnina, koje bi mogli dijelom prodati i investirati. Do sada, za razliku od Kraša gdje se "radnici mogu odreći 150 kuna od plaće kako bi investirali u firmu", radnici nisu mogli utjecati na dizanje kredita i investiranje u Dalmacijavino, kao ni na trošenje novca, a afera Mali Maestro donijela im je zabranu privatizacije.

"Baš me zanima pod kojim bi uvjetima direktor obnavljao vozni park da radnici to nadziru. Pogledajte što je Bruno Orešar napravio u Jadrankamenu", kaže on.

Model C ili model 'institucije rade svoj posao'

Dakle, Bruno Orešar – heroj privatizacije Uzora i Jadrankamena. Ljiljana Sućur, radnica Uzora, ističe da je upravo država njemu dala mogućnost oprosta duga kroz model C za restrukturiranje poduzeća u poteškoćama.

"Orešarovi hoteli Vinodolski dužni su nam toliko novca da bismo imali dovoljno za proizvodnju. Tražili smo od Trgovačkog suda u Splitu da se naplatimo, ali ne žele pokrenuti stečaj. Zašto? Nismo imali niti jedno ročište", kaže ona.

"I onda se pitam zašto bi radnici preuzeli dug koji je napravio kriminalac, što se dogodilo u slučaju Uzora. Zašto Državno odvjetništvo njega ne provjerava? Zar nikoga ne zanima gdje je završio novac od poticaja Ministarstva gospodarstva? Kako su rasprodane vrijedne nekretnine naše firme?", pita Sućur, koju je zagrebački sud oslobodio odgovornosti za krivnju kad ju je Orešar tužio za povredu časti.

Šivale odore za suce!

Nakon 28 godina rada s minimalnom plaćom, firma joj je ostala dužna 78 tisuća kuna potraživanja, nastavlja. No, svejedno želi da se proizvodnja nastavi.

"Imamo strojeve, nismo ih prodali, i imamo zlatne ruke, šivamo komplicirane krojeve. Trebali smo šiti svečane uniforme za vatrogasce, ali nam je stečajna upraviteljica otkazala narudžbu, a šivali smo odore za željeznice, nošnje za morešku, i – ne biste vjerovali kakva ironija – odore za suce, po narudžbi Ministarstva pravosuđa", zaključuje radnica Uzora, koja traži zapljenu i rasprodaju imovine od dužnika Uzora te stečaj s preustrojem.

Prva radnička zapovijed – ne poštuj stečaj

"Predsjednik uprave pokrenuo je stečaj, ali mi to ne poštujemo. Uredno radimo osam sati dnevno i sad isporučujemo samo isplaćene narudžbe, jer još nismo preuzeli financije, nemamo žiroračun za nove narudžbe. Za to moramo osnovati d.o.o. s početnim kapitalom od 20 tisuća kuna, kojemu će osnivači biti radnici Jadrankamena. Ići ćemo na minimalan broj dioničara, koji ćemo kasnije proširiti", kaže nam pak Tonći Drpić iz Jadrankamena, koji traži radno dioničarstvo.

Ključno je pitanje – a što s dugovima?

"Jadrankamen potražuje 123 milijuna kuna, iako je predsjednik uprave očistio bilancu i prebrisao 86 milijuna, što su bile dužne Orešarove druge tvrtke. To bi trebalo utužiti. Čitam u medijima i da je Jadrankamen dužan 60 milijuna kuna bankama, što je nebuloza. Orešar je digao više od 300 milijuna kredita po lihvarskim kamatama i dao u hipoteku nekoliko bezvrijednih čestica u vlasništvu tvrtke, a onda je frizirao izvješća. Pouzdano znam da banke žele nastavak proizvodnje jer se drugačije ne mogu naplatiti", priča nam Drpić.

Kako zaplijeniti kamen?

Jadrankamen ima tu sreću, ističe, što ima sve što mu za proizvodnju treba: sirovinu – brački kamen – koja je državno blago i banka je ne može zaplijeniti, radnike te strojeve i hale, bezvrijedne kao stečajna masa za pljenidbu.

"Banke bi sigurno pristale na reprogram dugova na 10 godina. Osim toga, dužnici se mogu naplatiti iz Orešarove imovine u Hrvatskoj i po svijetu, kad ga uhite jednog dana", nada se Drpić.

'Turizam' kao lažno rješenje


Za kraj, upozorenje Ljiljane Sućur na opasnost ove ne samo splitske socijalne bombe.

"Ovo nije samo problem Uzora i Jadrankamena, tu je i Dalmacijavino, Adriachem, Željezara Split... Kažu – ne treba nam industrija, živjet ćemo od turizma. A dok propadaju ove tvornice, u Splitu se izgradio samo hotel Željka Keruma. Od čega mi mislimo živjeti? Kako ti političari misle doći do saborske plaće? Odakle državi za mirovine?", pita Sućur.

_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.