Nećete moći vidjeti Oscarima nagrađen film “Hugo” Martina Scorsesea, dramu “Život poslije života” Clinta Eastwooda ili povijesni triler “Anoniman” Rollanda Emericha

Kad neki film velikih američkih kompanija - tzv. majora - poput Warnera, Foxa ili Disneya, ne možete gledati u hrvatskim kinima, nemojte misliti da je to odlučio hrvatski distributer koji ima ugovor s tom tvrtkom.

Hrvatski distributer nema nikakvo pravo odluke i mora poslušno izvršavati američke naredbe. A te naredbe daju američki tržišni “stručnjaci” u kompaniji koji tobože znaju što hrvatska publika voli, a što ne voli. Tako će se na našem repertoaru naći veliki američki kino hitovi poput “The Polar Expressa” ili “Thora”, koje sam gledao u doslovno praznim dvoranama jer ti filmovi hrvatsku publiku uopće ne zanimaju, ali nećete moći vidjeti Oscarima nagrađen film “Hugo” Martina Scorsesea, dramu “Život poslije života” Clinta Eastwooda ili povijesni triler “Anoniman” Rollanda Emericha.

Eastwoodova drama o ljudima koji imaju iskustva s ulaskom u zagrobni život vjerojatno ne bi privukla brojnu publiku, no to je ipak film Clinta Eastwooda, jednog od najvećih suvremenih filmskih autora i prava je sramota da se njegov film ne nađe na repertoaru jedne normalne zemlje kojoj je stalo do svoje kulture. “Život poslije života” nije veliki kino hit, ali je itekako profitabilan: koštao je 50, a zaradio preko 100 milijuna dolara. To, dakle, nije ni umjetnički ni financijski promašaj. Argument tržišnih “stručnjaka” iz Warner Brosa, koji su Eastwoodov film proglasili nekomercijalnim i odlučili ga uskratiti hrvatskoj kino publici, čista je neistina, bahatost i nemar. Da Warnerovi činovnici nemaju pojma ni o filmu ni o filmskom tržištu, pokazuje još jedna istinita priča iz Warnera vezana uz Clinta Eastwooda.

Radi se o filmu “Djevojka od milijun dolara”, snimljenom 2004., koji je bio film godine, osvojio 4 Oscara i zaradio četvrt milijarde dolara u svijetu, a koštao je 30 milijuna. Eastwood je zajedno sa Stanleyem Kubrickom godinama bio povlašteni redatelj u Warner Brosu i režirao je ono što je htio. Kad je umirovljena dobra stara garnitura šefova Warnera, došla je nova. Kubrick je umro, tako da im više nije bio na teret, a za Eastwooda su odlučili da je prestar i nije više tržišno isplativ. Ti novi eksperti odbili su – prvi puta otkad Clint Eastwood radi s Warnerom – financirati jedan njegov film. Bila je je to “Djevojka od milijun dolara”. Eastwood se nije uzbudio, nego je potpisao ugovor s nezavisnom tvrtkom Lakeshore i snimio film koji je postao hit. Warnerova je ekspertna “tržišna” garnitura dobila otkaz, a Eastwood se vratio u Warner s potpunom autorskom slobodom kao i prije “Djevojke”.

Posebno je neprihvatljivo Paramountovo uskraćivanje “Huga” Martina Scorsesea hrvatskoj publici, jer je riječ o bajci za sve uzraste koju bi i djeca mogla prihvatiti, kao i o jednom od dva najbolja filma snimljena do danas u 3D tehnici (drugi je Cameronov “Avatar”). Razgovarao sam s mlađim gledateljima koji su “Huga” gledali na DVD-u i bili oduševljeni filmom te su me pitali zašto film nije bio u kinima. Rekao sam: Zbog američkih idiota! (ispričavam se zbog uvrede, ali bio sam bijesan, tako sam djeci odgovorio).

Još jedna žrtva američkih repertoarnih "stručnjaka" za hrvatsku publiku je i vrlo zanimljiv povijesni triler “Anoniman” Rolanda Emmericha, autora hitova “Dan nezavisnosti”, “Zvjezdana vrata”, “Univerzalni vojnik” i “Patriot”. To je apokrifna povijesna priča o plemiću koji je navodno pravi pisac Shakespeareovih drama, a po Emmerichovu filmu i sin kraljice Elizabete I., te jedini pravi nasljednik engleskog prijestolja nakon njezine smrti.

On je Edward de Vere, 17. Earl od Oxforda, neobična osoba bogate biografije i s mnogo životnih podudarnosti s djelima i licima Shakespeareovih drama. Koliko je ta hipoteza o njegovu autorstvu ozbiljna, svjedoči i mnoštvo pristalica te teorije, među kojima su i ozbiljni znalci Shakespeareova opusa poput Sigmunda Freuda.

Emmerichov je film fascinantna, potresna i vrlo melankolična slika kraja Elizabetine vladavine s kraja 16. i početka 17. stoljeća, te dosad najimpresivnija slika kazališta toga doba – dojmljivija od one u filmu “Zaljubljeni Shakespeare” Johna Maddena. “Anoniman” je također i vizualno predivan film – prvi snimljen novom digitalnom Arriflex Alexa kamerom – te je doista ponižavajuće što ga zbog američkih “tržišnih” amatera nismo mogli, kao ni Scorseseova “Huga”, gledati u kinima. 
Jedan od njihovih argumenata je i statistika po kojoj povijesni, odnosno, kostimirani filmovi ne prolaze kod obične publike. U redu, ne prolaze kod obične – ali što je s onom mnogobrojnom “neobičnom” publikom koja možda želi vidjeti nešto različito od tinejdžerskih komedija i filmova o superjunacima?

_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.