|
Sa Svetim Dujom prvi smo ušli u Knin
Oni su bili prvi. Sa "Svetim Dujom". Sedmorica su. Veličanstvenih! Šutjeli su 17 godina. Slušali su kako mnogi sebi pripisuju što im ne pripada. Uključujući i tvrdnje da su u Knin ušli prije njih.
A nisu. Nije nitko. Oni su 5. kolovoza 1995. godine u Knin ušli prvi, na tenku T-55 nazvanom "Sveti Duje" koji je bio na čelu kolone od 8 tenkova 4. gardijske brigade. Oni su: Zoran Ćosić iz Crivca, satnik, zapovjednik tenkovske satnije 4. gardijske brigade u Oluji i zapovjednog tenka T-55 "Sveti Duje"; Robert Budimir iz Turjaka, narednik, vozač tenka; Zvonko Mršić iz Prološca Donjeg, narednik, ciljač; Zvonimir Perak iz Bareva kod Jajca, danas Splićanin, narednik, poslužitelj; Željko Karoglan zvani Apač iz Zmijavaca, pukovnik, pješak na tenku; Davor Bago iz Imotskog, narednik, pješak na tenku i Joško Ćaleta iz triljskog naselja Voštane, narednik, pješak na tenku.
Evo njihove priče:
- Uoči početka Oluje 4. gardijska brigada i mi kao njen sastavni dio bili smo stacionirani na širem rajonu Grahova. U rano jutro 4. kolovoza dobili smo zapovijed za pokret. Do večeri smo stigli na Poljanice gdje smo se ulogorili. Tu nam je svima zapovjeđeno, od pješaka do tenkista, da popunimo borbene komplete streljiva.
Ujutro 5. kolovoza, malo prije 5 sati, stigla je zapovijed za pokret. Cijela tenkovska satnija, sva tri voda svaki sa po četiri "kornjače", krenula je u koloni do Crvene zemlje. Kada smo se s planine počeli spuštati prema Crvenoj zemlji imali smo prvi okršaj.
Gađao nas je jedan srpski tenk. Valjda iz straha. Jer, čim je on zapucao mi smo se razvili u borbenu formaciju, a kada je vidio koliko nas je dao je petama vjetra. Pustio je veliku dimnu zavjesu i pod njenom zaštitom nestao, pobjegao – kaže Zvonimir Mršić.
- Vidjevši da više nema nikakvog otpora Srba, pješaci su ponovno posjedali na tenkove te smo nastavili spust niz Dinaru. Kada smo došli do Golubića nismo mogli proći ispod nadvožnjaka pa smo s tenka morali demontirati tešku strojnicu "broving" kalibra 12,7 milimetara.
U tom trenutku nazvao me Andrija Matijaš i upitao gdje smo. Odgovorio sam da smo na cesti Strmica – Knin, kod Golubića. Rekao mi je da 1. i 2. tenkovski vod ide u Golubić, a 3. da krene prema Strmici. Na osnovu takvog uputstva izdao sam zapovjedi zapovjednicima vodova – kazuje Zoran Ćosić.
U Golubiću su upravo posada "Svetog Duje" i spomenuta trojica pješaka, koji su zajedno s njima predvodili kolonu osloboditelja Knina, imali žestoki okršaj.
U jednoj kući – nastavljaju priču naši sugovornici - bila je zaostala grupa četnika. Naši pješaci su ih pozvali na predaju, a oni su uzvratili snažnom vatrom pri čemu je bilo nekoliko naših poginulih i ranjenih boraca. Četnici su se nalazili na katu kuće do čijeg prizemlja su već uspjeli doći naši suborci.
Čim je Ćaleta vidio ranjenog suborca krenuo je izvući ga mada je morao u unakrsnu vatru, između naše linije i kuće u kojoj su bili četnici. Mi smo ga štitili paljbom iz pješačkog oružja, a za svaki slučaj tenkovskim topom naciljali smo kuću – kaže Ćosić.
U međuvremenu četnici iz kuće iskočili su kroz prozor – ravno na cijevi "četvrtaša" koji su im zatvorili odstupnicu s druge strane.
Čekali tenkove 'Puma'
- Poslije toga nije više bilo nikakvog otpora četnika niti borbenih djelovanja. Mi smo ušli u Golubić, prošli kroz kamp u kojemu je srpsku paravojsku obučavao Kapetan Dragan i ugasili tenkove. Čekajući, zapazili smo kolonu tenkova kako se spušta niz Dinaru, puno južnije od nas, prema Kovačiću. Nekako u isto vrijeme do nas je stigao Matijaš.
Ja ga pitam zašto čekamo i čiji su ono tenkovi. Odgovorio mi je da su tenkovi 7. gardijske brigade, "puma", ali nije nam kazao zašto smo ih čekali. Matijaš nam je tada zapovjedio da krenemo prema Kninu. Pritom se okrenuo prema Bagi i rekao mu da sjedne na naš tenk koji predvodi kolonu – kaže Ćosić.
- Matijaš je znao da sam ja prije rata radio i živio u Kninu te da poznajem grad kao i da bih mogao zamijetiti eventualne neprijateljske stupice. Zato je želio da idem naprijed, na prvom tenku – prisjeća se Bago.
Ćosiću, Budimiru, Mršiću i Peraku osim Bage na tenku su se priključili Joško Ćaleta i Željko Karoglan.
Vjerujte, novinaru, da Željko nimalo slučajno nema nadimak Apač.
To je čovjek kakav se rijetko rađa. Tih, samozatajan, ali bogami, bolje je za neprijatelja imati poskoka nego njega. To su spoznali brojni srpski zločinci. Apač je četiri puta bio ranjavan, ali još sa zavojima vraćao se na ratište. A pogledajte ga, samo šuti i smješka se – kazali su za Karoglana njegovi suborci.
- "Sveti Duje" krenuo je na svoje najdraže putovanje. Tih nekoliko kilometara od Golubića do centra Knina putovali smo cijelu vječnost, a opet nam se čini da je sve prošlo u trenu. Glavnom cestom iz smjera Strmice došli smo do raskrižja za Vrpolje, tu smo skrenuli desno i zaputili se prema samom centru Knina. Kolonu tenkova pratila je naša pješadija, svaki borac s prstom na okidaču, spreman za borbu.
Kada je Budimir vidio putokaz s natpisom "Knin" dao je puni gas i udaljio se više od 200 metara od drugog tenka iz kolone i pješaka. Tako smo ostali bez bočnog osiguranja, bili smo laka meta, ali na sreću nije nas imao tko napasti jer su Srbi već ranije pobjegli.
Zasipali ih – cvijećem
- Ma tko je mogao odoljeti. Čim sam vidio da piše "Knin" noga na gasu mi je otežala. U tim trenucima čovjek nije mogao misliti na nikakve posljedice. U glavi mi je samo bubnjalo da smo na cilju kojega smo čekali više od četiri godine – kaže Budimir.
- U tom sam trenutku bio ispunjen nevjerojatnom količinom ponosa, ali vjerujte i straha. Bojao sam se da će nam to biti posljednji metri života. Tko je mogao znati da ispred nas nema neprijatelja s protutenkovskim projektilima – kaže Joško Ćaleta.
Prvi na koga je ekipa "četvrtaša" sa "Svetog Duje" naišla bila je skupina civila u zaseoku Marići. Mahali su hrvatskom zastavom te su tenk i nas na njemu zasipali cvijećem. Kako su došli do hrvatske zastave, odnosno kako su je uspjeli sačuvati četiri-pet godina u Kninu, a da im je srpski zločinci ne pronađu pravo je čudo, čude se i danas naši sugovornici.
"Sveti Duje" je ipak usporio pa se kolona tenkova 4. gardijske s pratećom pješadijom ponovno formirala oko "crvenih zgrada". Preko kružnog toka došli su do puta za Kninsku tvrđavu, ugasili tenkove, bacili se jedni drugima u zagrljaje. Tu su dočekali tenkove 7. gardijske, "puma", koji su poslije spuštanja s Dinare u Knin ušli glavnom cestom iz smjera Kovačića, odnosno Vrlike, Sinja i Splita, prošli pored Preparandije, TVIK-a i preko istog kružnog toka, na kojemu nisu baš poštivali prometnu signalizaciju, došli do konačnog cilja.
- Eto tako je bilo. I nikako drukčije. Ovo što smo mi rekli nitko ne može reći drukčije – zaključuje Zvonimir Perak.
Poslije zasluženog slavlja i kratkotrajnog predaha borci sa "Svetog Duje" već ujutro 6. kolovoza krenuli na nove zadaće, u smjeru Srba i Lapca, kako bi u potpunosti završili započeti posao. Ali to je već neka druga priča.
Zbrinuli smo velik broj civila
Kada smo polazili sa šireg rajona Grahova, posebno kada smo se počeli spuštati s Poljanica prema Crvenoj zemlji nije nam bilo svejedno jer sno očekivali žestoki otpor srpskih snaga. Iznenadili smo se da otpora, zapravo, nije ni bilo. Tek dva incidenta, napad njihova zaostalog tenka i napad grupe četnika u Golubiću.
Na putu smo, međutim, susreli i zbrinuli veliki broj civila. Tvrdimo da pripadnici 4. gardijske brigade tijekom Oluje nisu napravili nikakvo zlodjelo. Prije polaska u akciju naši zapovjednici prenijeli su nam zapovjedi generala Ante Gotovine o ratnoj zadaći i upozorenja o obvezi poštivanja ratnih zakona, prava i običaja ratovanja te odredbi Ženevske konvencije, u čemu smo već imali četverogodišnje iskustvo.
Nismo se nadali ovakvoj Hrvatskoj
Kada smo sa "Sedmoricom veličanstvenih" dogovarali mjesto okupljanja i zajedničko fotografiranje svi su, bez dvoumljenja, predložili da to bude kapela Svetog Križa u Dračevcu. Kada se, kažu, na ovaj način prisjećaju rata i svih bitaka kroz koje su prošli, kapela Svetog Križa najprirodnije je okruženje jer su u njoj portreti svih njihovih poginulih suboraca. U mislima s njima svakodnevno ustaju, žive i odlaze na spavanje.
S njima u mislima dijele i tugu zbog stanja u Hrvatskoj, puta kojim je država vođena i prepuštanja zaboravu njihovih mrtvih suboraca i cijelog Domovinskog rata. U vrijeme kada su svakodnevno nudili svoj život na oltar domovine nisu imali viziju Hrvatske kakva je danas.
Na diku cijelom narodu
Nesretni su, kažu naši sugovornici, što njihova djeca ništa ne znaju o Oluji i Domovinskom ratu. Zar se toga netko srami? Cijeli Domovinski rat i Oluja kao najblistavija operacija moraju biti na diku cijelom hrvatskom narodu i svim građanima Republike Hrvatske, zaključuju naši sugovornici.
SLOBODNA DALMACIJA
_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.
|
Postano: 05 kol 2012 21:00 
Sve što sastaviš raspadne se prije ili poslije
.
