„Jednom riječju, najbolji i najprirodniji poredak jest kada najmudriji vladaju mnoštvom i kada smo sigurni da oni vladaju njime ne zbog svog probitka, već njihova“
Jean Jacques Rousseau (18. stoljeće)

Izgleda da demokracija već neko vrijeme ne pjeva onako kako su sužnji komunizma pjevali o njoj. No, to nije fenomen ograničen samo na Hrvatsku ili jugoistočnu Europu, već ga notiramo i u starim, konsolidiranim zapadnim demokracijama.

Zadnjih godina i na Zapadu svjedočimo kako se državne funkcije smanjuju, a preostali javni sektor remodelira po uzoru na privatni, u najmračnijoj tradiciji pokojne barunice Margareth Thatcher. Ekonomska načela uvode se kao dominantna čak i izvan dosadašnje tržišne sfere djelovanja: u školstvu i zdravstvu, recimo. Socijalna država, kao najsvjetlija točka kapitalizma, doživljava demontažu i pretvara se u tržišnu državu.

Pritom je formiranje kritičkog javnog mišljenja, kao nužnog i blagodarnog korektiva vlasti, otežano istom taktikom koja se primjenjuje na školstvo i zdravstvo, dakle komercijalizacijom medija, koji u panici od tržišne propasti zaboravljaju svoju najdublju društvenu svrhu, pa senzacionalističkim tretmanom političke sadržaje pretvaraju u tzv. infotainment.

U toj raboti infantilizacije društva medijima asistira i sama politika, jer politički sadržaji iščezavaju u korist demokracije kao „masovne kazališne predstave“. To se osobito vidi u izbornim kampanjama, koje sve manje nalikuju na političku borbu u vizijama društvenog razvoja, a sve više na marketinšku borbu oko jedne te iste neoliberalne vizije, koja izaziva sve veću nejednakost ljudi i time sve veću neuspješnost društava. I lijeva i desna vlast sve su više u sprezi s korporacijama i brane njihove interese, zagovarajući neoliberalnu politiku totalne privatizacije, fleksibilizacije tržišta radne snage, otpuštanja, štednje ili rezanja, što ne oporavlja ekonomiju, ali osiromašuje većinu građana.

Stranke razne, politika ista
Političke stranke, ne samo u Hrvatskoj, sve se manje razlikuju i sukobljavaju na ideološkoj i programskoj razini. Klasični mehanizmi demokratskog funkcioniranja - poput izbora, stranaka i parlamenta - nisu ukinuti, ali faktički gube svoju funkciju i smisao. Građani na izborima mogu promijeniti političare, ali ne i politiku: ako socijaldemokrati ruše socijalnu državu, za koga ćeš glasati? Zašto bi onda uopće i izlazio na izbore?

Baš se to i događa, ne samo u Hrvatskoj: značajno rastu politička apatija i izborna apstinencija građana, jer značajno pada povjerenje građana u demokratske posrednike i predstavnike. Klijaju populizmi, lijevi i desni, a raste i privlačnost izravne demokracije.

Posljedica spomenute banalizacije politike i medija jest i izostanak kritičke rasprave o duboko kontroverznoj suštini „liberalne demokracije“, koja već u imenu krije nepomirljive tenzije između liberalnih i demokratskih ideala, naročito u zadnjih pet godina, otkad je kriza počela trgati demokratske maske zapadnih društava. Dok su teorije demokracije isticale kompatibilnost tržišta, demokracije i kapitalizma, danas se vidi da neoliberalni fundamentalizam i kapitalizam u odnosu na demokraciju stoje na suprotnoj strani barikada.

Danas čak i američki politolog Francis Fukuyama - autor znamenitog eseja „Kraj povijesti“ iz 1989. godine, u kojem proglašava vječnu pobjedu liberalne demokracije – značajno reterira od svojih tadašnjih stavova, pa se u lanjskom intervjuu „Der Spiegelu“, komentirajući krizu kapitalizma, zabrinuto pita gdje je, dođavola, ta pobuna ljevice.

Maskirano lice
Uzrok krize suvremene demokracije je jasan: to je priroda globalne kapitalističke ekonomije, odnosno od elita prihvaćen primat ekonomije nad politikom. U globalnoj ekonomiji vladaju korporacije, a ne nacionalne vlade sa svojim ekonomskim programima, koji ostaju jalovi i neprovedivi u odnosu na ekonomsku politiku globalnih igrača i njihovu neoliberalnu agendu, čemu se rijetko koja vlada može oduprijeti.

Pa kakva je to demokracija sa svim navedenim manama i deficitima? Kako nazvati tu krnjavu i kenjkavu demokraciju?

Ne moramo se mučiti, jer je britanski politolog Colin Crouch još 2003. skovao termin „postdemokracija“, kako bi dao nazivnik svim pobrojenim aberacijama demokracije na prijelazu iz 20. u 21. stoljeće, odnosno kako bi označio aktualno lice demokracije - ružno, maskirano i degenerirano.

Hrvatski politolozi nedavno su se ozbiljnije uhvatili ukoštac s ovim terminom, pa je tako lanjskog listopada u Zagrebu, u organizaciji Centra za politološka istraživanja i Instituta za migracije i narodnosti, održana znanstvena konferencija „Demokracija i postdemokracija u Hrvatskoj i Europskoj uniji“, koja je rezultirala netom objavljenim zbornikom radova „Demokracija i postdemokracija“, u izdanju „Pan libera“ i Instituta za europske i globalizacijske studije, koji su uredili dr. Anđelko Milardović i Nikolina Jožanc.

Zbornik sadrži radove dvanaestero hrvatskih politologa (Tonči Kursar, Iva Vukojević, Tihomir Cipek, Žarko Paić, Berto Šalaj, Tin Gazivoda, Slaven Ravlić, Višeslav Raos, Pero Maldini, Pavo Barišić, Dražen Lalić i Anđelko Milardović), koji su promišljali „postdemokratsko stanje“. Milardović tako u tekstu „Demokracija i postdemokracija: Rasprava o metodi“ ističe da postdemokratsko stanje ne dovodi u pitanje demokratski okvir, kako se to možda može učiniti, već je više riječ o odstupanju od ideala i „zlatnog doba demokracije“, ako ga je ikada bilo. Klatno demokracije pomaklo se prema elitama, odnosno bešćutnim oligarhijama, pri čemu Milardović citira Croucha:

Progresivni Chávez
„Dosad sam pokušao pokazati da temeljni uzrok opadanja demokracije u suvremenoj politici treba tražiti u nastajućoj bitnoj neravnoteži između uloge korporacijskih interesa i interesa praktički svih ostalih skupina društva.“

Slično u radu „Varijante postdemokracije“ zaključuju Kursar i Vukojević: „U igri su toliko snažni korporativni interesi da im se nikakva centristička lijeva politika ne može suprotstaviti. Posljedično se radnička klasa sve više marginalizira.“

U tekstu „Politika bez ‘ideologije’? Sablasti postdemokracije danas“ Žarko Paić piše da oligarhijska struktura suvremenih demokracija nije eksces neoliberalnog kapitalizma, već ekstremni oblik unutarnje proturječnosti liberalne demokracije koja jednakost poistovjećuje s jednakošću pred zakonom, a slobodu sa slobodnim djelovanjem tržišta, pa politika postaje „funkcionalna tehnologija moći transnacionalnih korporacija“.

Dosta pažnje autori zbornika posvećuju bujanju populizma, kao jednom od političkih odgovora na krizu demokracije. Berto Šalaj u tekstu „Demokracija i populizam: Doktor Jekyll i gospodin Hyde“ razmatra populizam kao političku ideologiju koja ukidanjem pluralizma može ugroziti pozitivne tekovine liberalne demokracije, ali i upozoriti na ozbiljna odstupanja od ideala demokracije u funkcioniranju suvremenih zapadnih društava, čime populizam može biti i koristan korektiv elitističkih tendencija liberalne demokracije.

Recimo, Paić piše o argentinskom politologu Norbertu Ceresoli, za kojeg postdemokratski „vođa“ koji sjedinjuje moć tako što zastupa glas i interese naroda ne svjedoči antidemokratski način vladavine, nego baš suprotno: Ceresol kao paradigmu uzima nedavno preminulog venezuelskog vođu Huga Cháveza, koji kao latinskoamerički lijevi populistički vođa utjelovljuje antikolonijalnu političku moć, iskazanu demokratskim plebiscitom naroda. To bi bio progresivni lijevi populizam.

Narod voli ksenofobiju
Šalaj, pak, drži da konkretan sadržaj i program nekog populističkog pokreta ovisi o vrijednostima i obilježjima vladajućih elita kojima se opire. Ako su elite liberalne, onda će populizam biti reakcionaran, kao što je to mahom slučaj u Europi u zadnjih 20 godina. A ako su elite konzervativne, populizam će se – kako pokazuju recentni slučajevi Cháveza u Venezueli, Eva Moralesa u Boliviji i Rafaela Corree u Ekvadoru – temeljiti na lijevim političkim vrijednostima, npr. zagovoru interesa radnika nasuprot interesima bogatih poduzetnika.

Istraživanja populizma u Europi više se bave desnim populizmom, jer većina suvremenih europskih populističkih pokreta počiva na kritici dominantne liberalno-demokratske ideologije, a najčešći „opasni drugi“ su imigranti i etničke ili vjerske manjine, dok su za latinskoamerički lijevi populizam „opasni drugi“ korporacije i neoliberalne poslovne elite.

Populizam dotiče i Slaven Ravlić, koji u tekstu „Demokracija u globaliziranom svijetu“ razlike između desnog i lijevog populizma ocrtava u odnosu na načela i institucije liberalne demokracije. Desni populizam doživljava narod kao etnički homogenu kategoriju pa smjera ksenofobiji i rasizmu, dok za lijevi populizam narod primarno predstavlja siromašne i isključene slojeve. Prema Ravliću, desni je populizam protudemokratski i neprijateljski prema liberalno-demokratskim institucijama, a lijevi je radikalno demokratski i liberalno-demokratske institucije mu se čine nedovoljne i ograničene.

Čeka se ‘lijevi Thatcher’
Jedan od mogućih odgovora na krizu suvremene demokracije jest i jačanje civilnog društva, o čemu u tekstu „Postdemokracija i civilno društvo“ diskutira Tin Gazivoda, polazeći od Croucheve dijagnoze postdemokratskog stanja u kojem se civilno društvo pojavljuje kao faktor koji ne traži ukidanje demokracije, niti kapitalizma, već kritizira i istražuje zloupotrebe u međuodnosima države, tržišta i korporacija. Bilo da protestiraju ili surađuju s državom, akcije aktera civilnog društva u pravilu su ukorijenjene u polju vrijednosti, dakle tamo gdje su i korporacije i država „tanke“.

Trenutnim stanjem hrvatske demokracije pozabavio se Dražen Lalić u tekstu „Politička tranzicija u Hrvatskoj: Tekući ili završeni proces?“. Podijelivši proces političke tranzicije nekog društva na tri faze - liberalizaciju, demokratizaciju i konsolidaciju demokracije – Lalić zaključuje da se Hrvatska iskazuje kao nekonsolidirana demokracija.

Završno pitanje glasi: ima li dijagnostičar „postdemokracije“ i „postdemokratskog stanja“, dakle Colin Crouch, kakav recept za prevladavanje ove krize demokracije?

Kako konstatiraju Kursar i Vukojević, rečeni Crouch zapada u „postdemokratsku melankoliju“: britanski autor, naime, smatra da će stanje postdemokracije dugo trajati jer je „nemoguće uvidjeti neki znatniji obrat u događanju“. Stoga uporno izbjegava otvoriti pitanje smislenosti kapitalizma, koji i stvara uvjete i pretpostavke za rastuću moć korporacija. Štoviše, Crouch veli da „prijedlog ukidanja kapitalizma“ nema smisla, jer to „neće biti moguće“. Kako pišu Kursar i Vukojević, „time on uvijek iznova pokazuje da je izveo razmjerno radikalnu tezu, ali da se ne može nositi s njezinim konsekvencijama“.

Ali zato recept ima slovenski filozof Slavuj Žižek, koji otvoreno veli da nam u današnje doba treba „lijevi Thatcher“. Jedan je nedavno umro u Venezueli, a kad će novi, ne zna se.

Damir Pilić



Dr. Anđelko Milardović, jedan od urednika zbornika: Živimo Hollywood

Postdemokracija zvuči nekako zlokobno, kao prijetnja Apokalipsom. Trebamo li se plašiti toga?

- Otkad je Crouch 2003. objavio „Postdemokraciju“, ne prestaju raspre oko njegova uvida u stanje demokracije u globalno doba. Teško je to stanje i izraziti u jednostavnom sintetičkom obliku. Nije to stanje ne-demokracije, to je neko novo aberativno i krizno stanje demokracije, s dominacijom moćne manjine, koje ćemo omeđiti s nekoliko bitnih markera. Prvi je kolonizacija demokracije od strane ekonomije, s napetošću između nacionalne demokracije i globalne ekonomije. Drugi je marker kolonizacija politike i demokracije od strane medija, i treće je kolonizacija od strane PR industrije.

Demokracija u postmoderno doba sužena je i minimalizirana. Zamjetna je niska razina reprezentacije interesa građana od strane vlada i parlamenata, sve veća sprega stranaka, parlamenata i vlada s globalnim moćnicima kao što su MMF, Svjetska banka, WTO i agencije za procjenu kreditnog rejtinga. Stvara se moćna simbiotička interesna struktura „neoliberalnog konsenzusa“, s naznakama napetosti i sukoba demokracije i kapitalizma. Reakcija na postdemokratsko stanje osjećaj je razočarenja građana i njihove nemoći da utječu na promjene.

Ispražnjenost demokracije pokazuje se u različitim političko-marketinškim trikovima „mjerenja demokracije“, odnosno mjerenja rejtinga stranaka i političara, pa se može govoriti i o „rejting demokraciji“, baziranoj na kvantitativnim pokazateljima stanja aktera na političkom tržištu, bez ikakvih kvalitativnih sadržajnih obilježja politike i političkog. Demokratska politika ispražnjena je od sadržaja.

To postdemokratsko stanje obilježavaju dosada, frustracije i razočarenje mnoštva. Politička oligarhija simulira demokraciju radi dobivanja demokratske legitimacije. Simulacija demokracije je zapravo konstrukcija hyper zbilje, koja pomoću pokretnih slika i minimalnog, uglavnom zatupljujućeg, infantilnog teksta stvara dojam da živimo ono što zapravo uopće ne živimo, a ne živimo jer toga zapravo nigdje nema. Možda tek živimo Hollywood demokraciju?

Slobodna Dalmacija

_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.