|
Na splitski aerodrom Resnik, pričaju novinarima još vidno uzbuđeni očevici, u utorak je sletio neidentificirani leteći objekt. Suprotno uvriježenoj science-fiction ikonografiji, ovaj nije bio oblika letećeg tanjura: sa dva mlazna motora na velikim krilima više je sličio klasičnom putničkom avionu.
Pače, ovako odoka - iz kontrolnog tornja - lako bi ga se moglo zamijeniti s Boeingom 757-200, samo što ovaj leteći Boeing nije imao nikakvih oznaka. Bio je, kako je i red s neidentificiranim letećim objektima, dosta neidentificiran.
Objekt su, dakako, vrlo brzo okružili pripadnici Hrvatske vojske, policija je udaljavala znatiželjno mnoštvo, a nakon nekoliko dugačkih minuta iščekivanja iz objekta se konačno pojavilo i nekoliko vanzemaljaca – pravih, pravcatih dvonogih humanoida s tamnim naočalama i neobičnim sitnim slušalicama u ušima.
Bio je to veliki trenutak za ljudsku vrstu. Pukovnik Hrvatske vojske istupio je i prišao korak-dva s desnom rukom podignutom u tradicionalnu gestu mira.
- Dolazimo kao prijatelji – rekao je hrvatski časnik.
- Zapravo, hm, oni dolaze – oprezno ga je iza leđa ispravio dočasnik. – Mi ih više dočekujemo.
- Dobro, to se tako kaže – lecnuo se časnik, pa se opet obratio vanzemaljcima. – Ispričavam se, dobro došli na Zemlju.
- Fuck off – kratko je na tečnom engleskom odgovorio visoki humanoid, očito glavni među njima.
Dalje znamo: uskoro se saznalo da neidentificirani leteći objekt u obliku Boeinga 757-200 zapravo i jest Boeing 757-200, prerađeni putnički avion u vlasništvu CIA-e, zrakoplovne kompanije iz Sjedinjenih Država koja se bavi pružanjem usluga što se ne odbijaju.
Puna dva dana veliki je bijeli CIA-in avion bio parkiran na Resniku, nitko živ nije znao tko je i što točno bilo u njemu, nitko nije znao zašto je uopće sletio u Split, nitko se nije usudio ni pitati.
Pripadnici slavne Hrvatske vojske i policije važno su se vrzmali splitskim aerodromom i vješto se pravili da ne vide pedesetmetarsku zvijer nasred piste.
Šta ti radi jupol!
Tri stotine milijardi dolara Pentagon je ulupao u sofisticiranu stealth tehnologiju i razvoj nevidljivog lovca F-117 Nighthawk, a u Splitu se sasvim slučajno otkrilo da je i obični, trideset godina stari Boeing nevidljiv radarima i ljudskom oku.
Dvjesto kuna kanta bijelog Jupola, trideset kuna limenka školskih tempera, pet-šest kanti Jupola i jedna kutija tempera sasvim je dovoljno da mu se prebojaju sve oznake i na repu nacrta mala američku zastavica – zajedno s rukama nije Pentagon koštalo više od dvjesto dolara - i odjednom nitko živ u Hrvatskoj ne vidi stotinu šesnaest tona teški avion.
- Koji avion? – odgovara onda onaj pukovnik Hrvatske vojske znatiželjnim novinarima, sve pridržavajući šapku i nadglasavajući se sa snažnim Rolls-Royceovim motorima iza leđa.
Saznali smo tako da nevidljivi Boeing 757-200 nije prvi put u Splitu: agenti CIA-e, uglavnom, već godinama švrljaju po Hrvatskoj kao da im je ćaćina, nitko ih ni za što ne pita, nikome ni za što ne odgovaraju.
Pitate li premijera ili ministra obrane, samo će vam kratko reći da je to naš strateški interes, i da je svaki polovni vojni kamion što su nam ga poklonili osvjedočeni američki prijatelji zalog obrane suvereniteta Republike Hrvatske.
- Ne kamion, nego avion! – ispravit ćete ih onda glasno.
- Koji avion? – odgovorit će ministar obrane, sve se nadglasavajući sa snažnim Rolls-Royceovim motorima iza leđa.
Zanimljiva je ta stvar, to što spominje gospodin ministar – onaj, kako se zove, sad ga je spomenuo, u vezi američkih polovnih kamiona kao zaloga obrane... - da, suverenitet Republike Hrvatske.
Ne znam, naime, jesam li dobro shvatio koncept državnog suvereniteta, ali za jednu nezavisnu, samostalnu i suverenu zemlju, Republiku Hrvatsku se zapanjujuće malo pita.
Nekidan, recimo, premijer i Vlada donijeli plan štednje, sve su lijepo pobrojili, zbrojili, oduzeli i na koncu prepisali učisto na komad trgovačkog papira, a onda im Europska komisija glatko odbila plan.
Hrvati, svoji na svome
Bruxelles, kažu, nije zadovoljan. Malo prije toga, čitali ste u novinama, mađarski MOL odlučio prodati svoj udio u Ini, pa sjeo pregovarati s Rusima, kao da nas nema. Hrvatska se vlada malo pobunila, ima ona svoj plan, treba i njoj novac - ipak je Ina hrvatska nacionalna naftna industrija – ali Mađari ih glatko odbili.
Prije toga, opet, novine objavile kako je izgubljeni rat u Afganstanu Hrvatsku do sad koštao stotinu milijuna eura. Mi s Afganistanom, naravno, nemamo ništa – a i stotinu milijuna eura Liniću bi sada došlo kao budali šamar - ali ispalo je da to moramo jer tako kaže NATO.
Hrvatska vlada dosjetila se onda te pare nekako uzeti od Crkve, pa stala pisati Zakon o financijskom poslovanju neprofitnih udruga, ali biskupi ih glatko odbili. Po ugovoru s Vatikanom, posjećaju oni, Crkva hrvatskoj državi ne mora plaćati porez.
Postoji li dakle išta u ovoj državi za što se pita Hrvate?
Jebemtisve, pa hrvatska se država ne može obračunati niti sa Zdravkom Mamićem, jer ne da Uefa!
Bliži se, eto, povijesni trideseti svibnja, nekadašnji slavni Dan državnosti, već dvadeset četvrti otkako su Hrvati na konstitutivnoj sjednici prvog višestranačkog Sabora čvrsto stali svoji na svoje, odlučni da se više nikada za hrvatsku unutarnju stvar ne pita Beograd. Je li dakle bilo uzalud? Naravno da nije: ni nakon dvadeset četiri godine Beograd se ne pita za hrvatsku unutarnju stvar. Zapravo, Beograd se još jedini ne pita.
Dobro, i Zagreb.
Četvrt vijeka kasnije, za unutarnje stvari slavne nezavisne i suverene Republike Hrvatske pitaju se Bruxelles, Strasbourg i Budimpešta, Međunarodni monetarni fond, Vatikan i NATO. A oni pažljivo slušaju pitanje, značajno klimaju glavom, pa samo kratko odgovore:
- Fuck off.
Boris Dežulović
_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.
|
Postano: 06 svi 2014 13:40 
