Berberi, ili kako oni sami sebe nazivaju Amazigh, predstavljaju starosjedilačko stanovništvo današnje Sjeverne Afrike koje je naseljavalo te prostore vjerojatno tisućama godina prije dolaska arapskih osvajača u sedmom stoljeću. Iako njihovo porijeklo nije u potpunosti rasvijetljeno, pretpostavlja se da su drevna kraljevstva Garamanta i Numiđana, koja spominju povjesničari antičkog Rima, bila berberska.

Prije dolaska Arapa u sedmom stoljeću Berberi su velikim dijelom prihvatili kršćanstvo, a naročito su među berberskim stanovništvom bile raširene radikalne donatističke doktrine koje su osporavale autoritet kršćanskih svećenika koji su odbacili svoju vjeru tijekom Dioklecijanovih progona. Nakon arapskih osvajačkih pohoda u sedmom stoljeću i pada Kartage 698. godine pod njihovu kontrolu započeo je lagani proces islamizacije koji će se nastaviti u narednim stoljećima i rezultirati gotovo potpunom islamizacijom berberskog stanovništva u Sjevernoj Africi.

Islam ipak nije imao za posljedicu i arabizaciju Berbera, već su njihova kultura i jezik i dalje nastavili da nesmetano postoje u prvim stoljećima pod vlašću omajadskih i abasidskih dinastija. Ključnu prekretnicu za berberski narod je predstavljalo jedanaesto stoljeće tijekom kojeg je egipatska fatimidska dinastija na područje Sjeverne Afrike naselila pripadnike plemena Banu Hilal kako bi oslabila pozicije berberske dinastije Zirida koji su napustili šijitsko učenje koje su podržavali Fatimidi.

Dolazak plemena Banu Hilal je doveo do poraza Zirida i velikog razaranja na području Sjeverne Afrike, primoravajući mnoge Berbere da napuste plodne poljoprivredne oblasti i da počnu živjeti nomadskim životom, po čemu su danas često prepoznatljivi. Iako su stoljeća života pod raznoraznim dinastijama i državama imala značajan utjecaj na gubljenje određenih elemenata berberske kulture i identiteta, Berberi su zbog svoje izoliranosti u planinskom lancu Atlas i nepreglednim pustinjskim oblastima Sahare uspjeli sačuvati svijest o svojoj posebnosti sve do XX stoljeća.

Najveći egzistencijalni izazov za berberski narod je u moderno doba predstavljala pojava arapskih nacionalističkih režima, osnovanih po uzoru na Egipat Gamala Abdela Nasera. U Libiji je dolazak na vlast Moamera Gadafija 1969. godine predstavljao ključni događaj za libijske Berbere, jer je nova vlada, inspirirana idealima pan-arabizma, odbila prihvatiti postojanje berberskog identiteta i kulture.

U pokušaju da stvori jaku naciju od gomile plemena koja su naseljavala Libiju prilikom njegovog dolaska na vlast, Gadafi i njegove pristalice su odlučili da za Berbere u njegovoj Džamahiriji nema mjesta. Ako Libija hoće postati snažna arapska i muslimanska socijalistička zemlja koja će moći da se odupre svakom pokušaju imperijalista da ugroze njenu nezavisnost, država će morati da stvori snažan nacionalni identitet zasnovan na arapskoj i islamskoj prošlosti.

Za Berbere, narod koji je živio na području Libije tisućama godina prije dolaska Arapa i čija privrženost Islamu nikada nije bila velika ni iskrena, u takvoj Libiji jednostavno nije bilo mjesta. Tijekom 42 godine Gadafijeve vladavine Berberi su bili najmarginaliziranija i najdiskriminiranija grupa u državi. Berberski jezik, zvani Tamazight, je bio službeno zabranjen, a iako su ga neki Berberi nastavili upotrebljavati u privatnom životu, nisu imali načina da se izraze pisanim putem jer je drevno pismo berberskog naroda, Tifinar, bilo praktično nepoznato, a bez državne potpore nije postojala nikakva šansa da ga široke mase stanovništva ikada nauče.

Ovakve represivne politike su imale svoje posljedice i bile su jedan od razloga zbog kojeg su Berberi, većinom nastanjeni u Nafusa planinama, bili jedni od prvih koji su prišli pobuni protiv Moamera Gadafija. Tijekom libijskog građanskog rata Berberi su bili među najhrabrijim i najfanatičnijim borcima u borbi protiv Gadafijeve Džamahirije, a osim u Nafusa planinama, odigrali su ključnu ulogu i u zauzimanju drugih gradova sa značajnijom berberskom populacijom poput Gadamesa, Gata, Huna i Zuvare.

Pad Gadafijevog režima u listopadu 2011. godine za Berbere u Libiji je predstavljao događaj od povijesnog značaja i priliku da konačno u novoj Libiji pokušaju da se izbore za svoja dugo uskraćivana nacionalna prava. Koristeći se novonastalom situacijom u zemlji i nestankom represivnog aparata režima, mnogi Berberi su pristupili formiranju političkih i kulturnih organizacija čiji cilj je bio oživljavanje Amazigh identiteta, Tamazight jezika i očuvanje i prenošenje berberskih običaja mlađim generacijama.

Neposredno nakon pobjede u ratu pojavilo se prvo izdanje prvog časopisa na Tamazight jeziku, Tilelli, a otpočelo je i otvaranje prvih škola na berberskom jeziku u regijama u kojima oni čine većinu. Ipak, za oko šest stotina tisuća Berbera, koliko se obično procjenjuje da živi u Libiji koja je prije građanskog rata imala šest milijuna stanovnika, stvari se nisu razvijale idealno.

Nova, navodno demokratska Libija na čelu s Nacionalnim prijelaznim vijećem nije pokazala preveliko razumijevanje za glavne zahtjeve berberskog naroda, a to su prije svega bili autonomija Nafusa planina i priznavanje nacionalnih prava Berbera i ostalih manjina u novom libijskom ustavu. Libijska vlada, većinom sastavljena od Islamista i bivših Gadafijevih pristalica, nije bila puno spremnija da uvaži njihove zahtjeve. Kao i Gadafi u svoje vrijeme, novi vlastodršci su vidjeli Berbere kao strani element koji bi mogao narušiti jedinstvo arapske Libije.

Rijetki berberski članovi vijeća, kao što je bio Fathi Ben Khalifa, su ga napustili, a Berberi su se sve više okretali prosvedima kao načinu izražavanja nezadovoljstva. Sukob bi možda i izmakao kontroli, ali su parlamentarni izbori 2012. doveli do formiranja novog zakonodavnog tijela, Općeg nacionalnog kongresa, koje je bilo nešto otvorenije za razmatranje berberskih zahtjeva.

Tijekom svog kratkog postojanja Kongres je donio zakon koji je jamčio zaštitu nacionalnih manjina u Libiji i zakon koji je službeno priznao postojanje manjinskih jezika i pravo na njihovo podučavanje u školama. Također, Berberi su dobili dva mjesta u 60-članom odboru za nacrt novog libijskog ustava, a Berber Nouri Abusahmain je izabran za predsjednika Kongresa.

Mjere koje je donio Kongres su među Berberima bile viđene kao mahom simbolične i nisu uspjele u stvarnosti zadovoljiti zahtjeve zajednice za jednakim položajem u odnosu na arapsko stanovništvo. U periodu neposredno pred početak novog građanskog rata, Berberi su ponovno pokrenuli prosvjede, uključujući i okupaciju pojedinih naftnih postrojenja, a odbili su i sudjelovati u parlamentarnim izborima 2014.

S početkom novog sukoba u Libiji Berberi su se našli pred teškom dilemom. S jedne strane je pritisak na njih vršila islamistička vlada u Tripoliju, a s druge vlada u Tobruku, ovisna o generalu Halifi Haftaru. Suočeni s ovakvim izborom, Berberi su odlučili da se rukovode lokalnim rivalstvima i potrebom za očuvanjem i širenjem svojih prava, a ne ideološkim uvjerenjima prilikom odabira svog saveznika.

Jedan od glavnih razloga za pristupanje berberskih oružanih formacija islamističkom Novom općem nacionalnom kongresu u Tripoliju bila je činjenica da je Zintan, najveći grad u berberskim Nafusa planinama, podržao generala Haftara. Ovo ne bi bilo toliko bitno da Zintan nije većinski arapski grad okružen berberskim naseljima i da grad Misrata, čije stanovništvo je etnički blisko Berberima, nije odlučio da pristupi islamističkoj koaliciji. U ovakvoj situaciji, Berberi su podržali onu stranu koja predstavlja najmanju opasnost po sigurnost berberskih zajednica u Nafusa planinama i pruža im određenu garanciju sigurnosti u Libiji koja sve više tone u kaos i beznađe.

Libijski Berberi, za razliku od svojih sunarodnjaka u Maroku i Alžiru, su relativno malobrojni i suočeni su s izazovima koji ugrožavaju ne samo njihove ambicije o očuvanju i širenju svojih prava i autonomije, već dovode u pitanje, uzevši u obzir sve veću radikalizaciju arapskog stanovništva, čak i njihovu golu egzistenciju.

Lazar Baćović za advance.hr

_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.